Osnovna škola "Ljudevit Gaj" Krapina

U Zagrebu smo pokupili našeg vodiča, gospodina Alda. Uz njegove zanimljive priče i kraća zaustavljanja u 9 sati došli smo u NP Krka. U razgledavanju, divljenju, snimanju tih prirodnih ljepota nije nas omela ni kišica koja nas je hladila cijelo vrijeme. Saznali smo kako se kuje željezo i uvjerili se u istinitost izreke „Željezo se kuje dok je vruće“. Sasvim razbuđeni krenuli smo prema Pakovom Selu. Neobično ime, tko zna što nas čeka u njemu, mislili smo. Nasred Dalmatinske Zagore, koja nas je zadivila svojom beskrajnom širinom, smjestilo se Etno selo Dalmati. Vidjeli smo i upoznali kako su ljudi nekada živjeli i čime su se bavili tako daleko od civilizacije. Još razmišljajući o svemu viđenom, nastavljamo svoje putovanje, ali ovaj puta idemo prema moru. Svi i ovaj puta ostajemo ushićeni ugledavši ga konačno pred svojim očima. Stajemo u Zaostrogu, malom mjestašcu na Makarskoj rivijeri, koje je na kraju ljeta još čekalo samo nas. Nasuprot moru diže se golema, stjenovita planina, prema mišljenju nekih učenika to je Velebit. No, oni malo upućeniji ipak prepoznaju Biokovo. Smještamo se u sobe, večeramo fino,a nakon toga – disko! Nakon 2 sata plesa umorni polazimo u svoje sobe jer i sutra treba rano ustati. Čini nam se da je današnji dan trajao beskrajno dugo!              

Nakon obilnog doručka ukrcavamo se u autobus i krećemo prema Dubrovniku. Posebno nam je zanimljivo što prelazimo granicu, kratko se vozimo Bosnom i Hercegovinom i eto nas na krajnjem jugu Lijepe Naše. I oni koji su u Dubrovniku prvi puta, i oni koji su u njemu već bili, ostaju i opet zadivljeni ljepotama toga Gosparskoga grada. Premalo je vremena da bismo vidjeli sve za što smo čuli, ali popiti kavu na Stradunu, rekli bi, neprocjenjivo je. Nakon ručka, baš po našoj narudžbi, vozimo se žičarom na Srđ. Gledajući odozgo, Dubrovnik nam se čini još ljepši. Žao nam je što nismo brojili stepenice kojima smo prošli, a bilo bi zanimljivo vidjeti i kako izgledaju te kuće iznutra, kao da se u svaku prostoriju mora ići preko stepenica.       

Opet se rano budimo i ukrcavamo u autobus koji nas danas, u utorak, vozi na Pelješac. Iako smo strepili zbog vremena, bilo nam je naklonjeno toga dana te se mi ukrcavamo na brodić i vozimo na Mljet. Kapetan je bio pravi morski vuk, a otkrio nam je da je brodić star 114 godina. Razgledali smo NP Mljet, posjetili otočić svete Marije, okupali se u jednom od dva mljetska jezera. Voda je u jezerima puno slanija, boja je zbog raslinja i biljaka smaragdno zelena i lakše je plivati. Spremala se tramontana te smo se požurili natrag u sigurnost kopna.

Konačno jedno jutro kada možemo dulje spavati! Nažalost, to je srijeda, dan našeg povratka doma. No, prije toga čeka nas još uzbuđenja. Najprije odlazimo u Split, saznajemo zanimljive priče, razgledavamo neke od brojnih znamenitosti. Okupani suncem odlazimo u Sinj. Prolazimo ulicom u kojoj se trči sinjska alka i ne vjerujemo kako to u stvarnosti izgleda drugačije nego na televiziji. Oduševljeni smo Muzejem sinjske alke. Pri spomeniku slikamo se za kraj ovog našeg zanimljivog i poučnog putovanja. Krećemo prema Krapini u koju stižemo u 23 sata. Bit će dovoljno vremena i za naspavati se jer sutra je za sve nastava ujutro.

Fotografije možete pogledati u našoj foto-galeriji!

Pripremila: učiteljica Jasna Leljak

U Zagrebu smo pokupili našeg vodiča, gospodina Alda. Uz njegove zanimljive priče i kraća zaustavljanja u 9 sati došli smo u NP Krka. U razgledavanju, divljenju, snimanju tih prirodnih ljepota nije nas omela ni kišica koja nas je hladila cijelo vrijeme. Saznali smo kako se kuje željezo i uvjerili se u istinitost izreke „Željezo se kuje dok je vruće“. Sasvim razbuđeni krenuli smo prema Pakovom Selu. Neobično ime, tko zna što nas čeka u njemu, mislili smo. Nasred Dalmatinske Zagore, koja nas je zadivila svojom beskrajnom širinom, smjestilo se Etno selo Dalmati. Vidjeli smo i upoznali kako su ljudi nekada živjeli i čime su se bavili tako daleko od civilizacije. Još razmišljajući o svemu viđenom, nastavljamo svoje putovanje, ali ovaj puta idemo prema moru. Svi i ovaj puta ostajemo ushićeni ugledavši ga konačno pred svojim očima. Stajemo u Zaostrogu, malom mjestašcu na Makarskoj rivijeri, koje je na kraju ljeta još čekalo samo nas. Nasuprot moru diže se golema, stjenovita planina, prema mišljenju nekih učenika to je Velebit. No, oni malo upućeniji ipak prepoznaju Biokovo. Smještamo se u sobe, večeramo fino,a nakon toga – disko! Nakon 2 sata plesa umorni polazimo u svoje sobe jer i sutra treba rano ustati. Čini nam se da je današnji dan trajao beskrajno dugo!              

Nakon obilnog doručka ukrcavamo se u autobus i krećemo prema Dubrovniku. Posebno nam je zanimljivo što prelazimo granicu, kratko se vozimo Bosnom i Hercegovinom i eto nas na krajnjem jugu Lijepe Naše. I oni koji su u Dubrovniku prvi puta, i oni koji su u njemu već bili, ostaju i opet zadivljeni ljepotama toga Gosparskoga grada. Premalo je vremena da bismo vidjeli sve za što smo čuli, ali popiti kavu na Stradunu, rekli bi, neprocjenjivo je. Nakon ručka, baš po našoj narudžbi, vozimo se žičarom na Srđ. Gledajući odozgo, Dubrovnik nam se čini još ljepši. Žao nam je što nismo brojili stepenice kojima smo prošli, a bilo bi zanimljivo vidjeti i kako izgledaju te kuće iznutra, kao da se u svaku prostoriju mora ići preko stepenica.       

Opet se rano budimo i ukrcavamo u autobus koji nas danas, u utorak, vozi na Pelješac. Iako smo strepili zbog vremena, bilo nam je naklonjeno toga dana te se mi ukrcavamo na brodić i vozimo na Mljet. Kapetan je bio pravi morski vuk, a otkrio nam je da je brodić star 114 godina. Razgledali smo NP Mljet, posjetili otočić svete Marije, okupali se u jednom od dva mljetska jezera. Voda je u jezerima puno slanija, boja je zbog raslinja i biljaka smaragdno zelena i lakše je plivati. Spremala se tramontana te smo se požurili natrag u sigurnost kopna.

Konačno jedno jutro kada možemo dulje spavati! Nažalost, to je srijeda, dan našeg povratka doma. No, prije toga čeka nas još uzbuđenja. Najprije odlazimo u Split, saznajemo zanimljive priče, razgledavamo neke od brojnih znamenitosti. Okupani suncem odlazimo u Sinj. Prolazimo ulicom u kojoj se trči sinjska alka i ne vjerujemo kako to u stvarnosti izgleda drugačije nego na televiziji. Oduševljeni smo Muzejem sinjske alke. Pri spomeniku slikamo se za kraj ovog našeg zanimljivog i poučnog putovanja. Krećemo prema Krapini u koju stižemo u 23 sata. Bit će dovoljno vremena i za naspavati se jer sutra je za sve nastava ujutro.

Fotografije možete pogledati u našoj foto-galeriji!

Pripremila: učiteljica Jasna Leljak