U petak, 14. ožujka 2025. učenici 6.b su uz pratnju učiteljice hrvatskog jezika Margarete Benc i školske knjižničarke Suzane Pracaić, sudjelovali u radionici projekta “Kako biti prijatelj – brajica u 50 knjižnica” udruge Kreativni oslonac u prostoru Gradske knjižnice Krapina, na poziv knjižničarke Petre Salamon. Radionicu je vodila sama predsjednica udruge Jasmina Kos.

Cilj ovog projekta je upoznati osnovnoškolce s Brailleovim pismom i znakovnim jezikom te kroz radionicu podići svijest o uvažavanju različitosti i empatiji prema slijepima/slabovidnima i gluhima/nagluhima te koje su njihove potrebe i različitosti.

Učenici su poučeni da takve osobe nisu ‘invalidi’, već osobe s invaliditetom i da imaju talente, da su kreativni, inovativni, stvaratelji, a da svoje teškoće prevladavaju uz pomoć pomagala.

Na početku radionice su pomoću kartona u boji, pokazivali koje je boje nebo, sunce, trava… no, kad je pitanje bilo koje je boje radost, svatko je pokazao drugu boju, svoju boju, čime su osvijestili kako imaju različito viđenje radosti.

Naučili su da je Louis Braille zaslužan za Brajicu te da je kao petnaestogodišnjak stvorio to pismo za slijepe. Učenici su dobili predložak s abecedom i radni listić te su sami pisali brajicom. ‘Čitali’ su (prekrivenim očima) taktilnu slikovnicu “Mačak Krešo se pita: Koje je boje srce moje” koja je izrađena u suradnji sa stručnjacima iz Centra “Vinko Bek” (tekst je na brajici i uvećanom crnom tisku grafički prilagođenom osobama s disleksijom, a crteži kontrastnih boja su reljefno izdignuti i imaju razne teksture; priča pojašnjava boje kroz druga osjetila osim vida i kroz emocije, te potiče djeci vjeru u vlastite sposobnosti).

Zatim su čuli i audio-priču koja prati tu taktilnu slikovnicu te rukama pratili tekst i istraživali slikovnicu.

Pogledali su i video-priču na znakovnom jeziku koju je ispričao dječak oštećena sluha i otežana govora, a izrađena je u suradnji s Centrom Slave Raškaj u Zagrebu. Uz pomoć voditeljice Jasmine, naučili su neke riječi na znakovnom jeziku (srce, ljubav, prijatelj, moj, more…). Uputila ih je da kad razgovaraju s osobama oštećena sluha, da ih moraju gledati u lice i mimikom lica pratiti izgovor riječi kako bi poruka bila jasnija i da ju nagluha osoba može lakše ‘čuti’.

Najljepša poruka koju su ponijeli s radionice je da osobe s invaliditetom ne treba žaliti niti im pristupati sa sažaljenjem, nego s empatijom i suosjećanjem pristupiti i pomoći gdje možemo. Učili su o toleranciji i uvažavanju različitosti, kako bi mogli prepoznati što je diskriminacija te kako bi svijet mogao biti ljepši i sretniji ovakvim suživotom.

Zahvaljujemo ravnateljici Gradske knjižnice Krapina Maji Vukina Bogović i voditeljici odjela Petri Salamon na pozivu i prekrasnoj suradnji.