Osnovna škola "Ljudevit Gaj" Krapina

Vita i Marta

Mila i Ema

Preuzeto s http://www.kzz.hr/OBRAZOVANJE/zupanijska-smotra-lidrano-2021

Ovogodišnju smotru otvorila je zamjenica župana Jasna Petek. "Lidrano je festival talenta i kreativnosti u literarnom području, novinarskom te dramsko - scenskom području na kojem se uvijek može vidjeti puno dobrih nastupa. Ove smo godine u malo drugačijem brojčanom sastavu, ali ne manje entuzijastičnom ili kvalitetnom i ja vam svima zaista čestitam što ste danas ovdje, što ste se pripremili i trudili. Znam da puno radite tijekom cijele školske godine i zaista je LiDraNo mjesto gdje možete pokazati svu svoju raskoš talenta i kreativnosti. Svima vam želim uspješan nastup", rekla je zamjenica Petek. Sudionike su pozdravili i gradonačelnik Krapine Zoran Gregurović te ispred škola koje su domaćini smotre; ravnatelj Srednje škole Krapina Ivica Rozijan i ravnateljica OŠ August Cesarec Krapina Matilda Juričev Žigman.   

Iz naše škole na županijsku smotru prijavljene su 4 učenice.

           Dvije učenice za dramsko-scenski nastup iz 4.B koje je pripremila učiteljica Marija Klasić:

Vita Zubić - "Megle" / Dragutin Domjanić

Marta Žnidarić - „Stoljetni kostanj“ / Miljenko Hršak

           Osmašice Ema Cindrić, 8.C (mentorica učiteljica Antonija Čekolj) i Mila Mašić, 8.D (mentorica knjižničarka Suzana Pracaić) su se okušale u literarnom stvaralaštvu. Njihove radove možete pročitati u produžetku, na kraju članka.

Rezultati sa županijske smotre su sljedeći - prijedlozi za državnu smotru su:

Literarni radovi - osnovne škole:

1. OŠ Ljudevit Gaj Mihovljan – Lucija Gorski, 6. r., „Molji kričeči ptič“, mentorica: Valerija Debeljak
2. OŠ Antuna Mihanovića Klanjec – Vid Petek, 5. r., „Život Palka vojskovođe, mentorica: Dragica Gajšak
3. OŠ Ljudevit Gaj Krapina – Mila Mašić, 8. r., „Zmaji, čarolije, vile i ostala čuda“, mentorica: Suzana Pracaić
4. OŠ Đure Prejca Desinić – Lorena Cvilinder, 7. r., „Herman“, mentorica: Vedrana Gudek
5. OŠ Oroslavje – Lovro Curman, 8. r., „Sonce“, mentorica: Vesnica Kantoci

Dramsko stvaralaštvo - osnovne škole:

1. Pojedinačni nastup OŠ:

• Marta Žnidarić, 4. r., OŠ Ljudevit Gaj Krapina, „Stoljetni kostanj“, mentorica: Marija Klasić
• Borna Tretinjak, 6. r., OŠ Augusta Cesarca Krapina, „Pas sa zgodnim ušima“, mentorica: Gordana Kučinić

ZMAJI, ČAROLIJE, VILE I OSTALA ČUDA

Celji školski den je dobre prešel, sve dok vučiteljica ni rekla da morame posuditi lektiru. Gda sem to čula, pal mi je mrak na oči. Došle mi je da se tam z stolca zrušim od muke. Pak bu me mati morala tirati da čitam. 
I tak ja pod odmorem dojdem pred vrata knjižnice. Kad prejdem prek tog praga, nema povratka; bila bum zaglavljena z neku dosadnu knjigu mesec den. Ke se tuj more?! 
Prekoračila sam prek praga, ni bile knjižničarke pa sem se sva srećna obrnula da zajdem van. „BUM!“ – skore su mi vrata nos razbila kak su se zalupila. Probala sem ih otprijeti, ali kolke god da se ja naprežem, stenjem i potežem, vrata se nečeju otprijeti. Gospe moja, mili moj Bože, ke sem ja skrivila?! Ke bum ja tuj  delala zaperta?
Ne znam kaj me prijele, počela sem se šetati među redi knjigi. Iskala sem knjigu tera mi treba i našla ju. Oči su mi skočile van z očne šupljine. Gospon teri je to napisal je valjda pokušaval napisati novu Bibliju?! Još nisu sve nade zgubljene… Merti je knjiga napisana z velikim slovima, a merti ima i pune ilustracija?!
Gda sem ja tu knjigu otperla, to su bila nekakva mikroskopska slova i ni bile ni jedne ilustracije… Ke da zdej delam?! Nema knjižničarke da posudim knjigu, a niti nemrem van da ju poiščem. I tak si sednem za stol i z muku počnem čitati. Prvih par rečenic sem jedva skužila, ali onda sem čitala sve berže i berže. Oči su mi šetale sim pa tam. Uživela sem se h priču, zamišljala sem vile kak mi oko glave letiju, zmaje kak hiljadu-letni san spiju i lisice kak se z rodami spominaju… Dok sem čitala kak nora, nehči je ušel h knjižnicu. Bila je to knjižničarka. Nisam ju ni skužila od vili tere su letele oko moje glave. Pozdravila me, a ja sem skočila kak sem se splašila. Ona se same nasmejala.
Dala sem joj knjigu, ona je neke poštambiljala i ja sem prešla van. Prekoračila sem prek praga i taman kad sem zaperla vrata, zazvonile je. Činile se ko da sem nutra bila celju večnost. 
Celju drugu vuru sem razmišljala o tome ke se malopre desile?! Gda sem napokon došla dima, prijela sem se čitanja. Mati mi je ušla h sobu. Zgledela je ke da je došla da me tira da idem čitati. Otperla je zube, ali niš ni rekla jer je skužila da več čitam. Same se je okrenula i zaperla vrata. Nisam se preveč zamarala z tim. Ostala sem h sobi, h glave su mi bili same zmaji, čarolije, vile i ostala čuda.

Mila Mašić, 8.d

Rječnik:
berže = brzo, hitro
bu = bude (biti)
celji, celju = cio, cijel, potpun
delati (delala, delam) = raditi
den = dan
desiti (desile) = dogoditi
dima = doma, kod kuće
dobre = dobro, kako treba
dojti (dojdem, došle) = doći, stići
gda = kad, kada
gospon = godspodin
h = u
hiljadu-letni = tisućljetni, tisućgodišnji
iskati (iskala) = tražiti 
kaj, ke = što
kolke god = koliko god, štoviše
leteti, letati (letele, letiju) =  letjeti
malopre = maloprije
merti, morti = možda, vjerojatno
mesec = mjesec
morati (morame) = biti obvezan
more = može
napisati (napisal) = sastaviti tekst 
nasmejati (nasmejala) = smijati se, pokazivati radost
neču (nečeju) - hteti = neću - htjeti 
nehči = netko
neke = nešto
niš = ništa
kak nor (nora) = kao luda, jako mnogo
nutra = unutra
odmorem = odmorom, odmor
otprijeti, otpreti (otperla) = otvoriti
pak = pa
pasti (pal) = pao 
poiskati (poiščem) = potražiti
pokušavati (pokušaval) = pokušati, učiniti napor 
poštambiljati (poštambiljala) = udariti šambilj, pečat 
potezati (potežem), potegnuti = povući 
prejti (prejdem, prešel) = otići, napustiti
preveč = previše
priejti (prijela, prijele) = primiti 
redi = redovi (red), poredano jedno za drugim
same = samo
sesti (sednem) = sjesti 
sem = sam
sim pa tam = amo-tamo (tamo-amo)
skore = skoro
skužiti (skužila) = shvatiti, primijetiti 
spati (spiju) = spavati 
splašiti (splašila)  = uplašiti 
spominati (spominaju) = razgovarati
tera, teri, tere = koja, koji, koje
tirati (tira) = tjerati
tuj = tu
ušel (ušao) = ući
uživeti (uživela) = uroniti 
več = već
večnost = vječnost
vučiteljica = učiteljica
vura (vuru) = sat
z = s
zajti (zajdem) = zaći, ući, ići 
zapert (zaperta, zaperla) = zatvoren
zazvonile = zazvoniti
zdej = sada
zgledati (zgledela) = izgledati 
zgubljene = izgubljeno
zmaji (zmaje) = zmajevi
zrušiti (zrušim) = srušiti, oboriti

ŠTO JE SREĆA?

16. 4. 1945.
 „Pronašli smo gdje se skriva, generale!“ izvijestio je vojnik. Pavlov, general najveće svjetske vojne sile, nije to očekivao. Zatražio je koordinate. Ratovao je protiv Njemačke. Njegovi su, uz velike gubitke, uspjeli srušiti neprijateljev glavni grad i pobijediti. Preostalo je još ukloniti i njihova vođu. Pavlov je ozbiljna lica pošao iz sobe. Zapravo i nije trebao koordinate. Znao je kamo krenuti. Mozak ga je podsjećao na izdaju, ali njegovo srce, obavijeno tugom i patnjom, nije isto gledalo. Na njega se nije obazirao, naučio je slijediti ono što bi objektivno bilo ispravno. Hodao je tako zatočen u svojim mislima i približavao se cilju. Htio je osvetu, no pitao se je li mu ona uopće potrebna za sreću. Odjednom začuje šuplji zvuk u zemlji. Trepne i jače udari nogom o tlo. Otvori se skriveni bunker. Spremno je uskočio u njega.  „Znala sam da ćeš doći“, hladnokrvno je rekla njemačka generalica. „Ne uzbuđuj se previše, nisam došao po tebe, nego po pobjedu“, mirno joj odgovori Pavlov. „Vidim da još nisi zaboravio okus izdaje“, reče generalica smijući se. Zatim nastavi: „Nažalost, bit će on i zadnje čega ćeš se sjećati.“  Pavlovu se nije sviđalo što se smijala. Htio je da ona pati, ali u isto vrijeme nije htio da to bude njezin kraj. Pavlov se brzo odupro tom naglom valu suosjećanja te je uperio pušku u generalicu. „Lijepa je, Pavliću, sjećam je se, još je se nisi riješio,“ reče generalica. „Riješit će se ona tebe, Erika,“ uzvrati joj Pavlov. „Dugo me nisu tako zvali, reci to ponovno“, reče generalica umiljatim glasom. Zauzvrat je dobila samo Pavlovljevo repetiranje puške. Pavlov je bio spreman pucati, no tada je vidio kako Erika vadi nekakve tablete iz ladice. „Cijanid“, reče mu smijući se. Pavlova je zaboljelo kad je vidio da nasmiješena svojevoljno želi otići u smrt.  Iznenada se začuje glas s Pavlovljeva radija koji kaže da se vojnici približavaju. Pavlov opet pogleda u Eriku. „Bježi,“ reče joj tiho. „Zašto?“  upita Erika u nevjerici. Erika nije željela umrijeti. Borila s istim emocijama kao i Pavlov, željela je isto. Sreću. „Zato što sam rekao da bježiš!“ vikne Pavlov. Erika ga posluša i baci pilulu te pobjegne kroz stražnji izlaz. Trčala je. Nije znala zašto joj je poštedio život. Vojnici su došli i poput dresiranih pasa skočili u bunker. „Nema je“, rekao je Pavlov. „Ali bili smo sigurni…“ počeli su govoriti vojnici. „NEMA JE“, oštrim ih je glasom prekinuo general. Mrzio je kad je trebao ponavljati. Otišao je van, a vojnici za njim.  Erika je, čuvši da odlaze, nastavila trčati. Znala je da će Pavlov imati nevolja zbog toga što je napravio. Oboje su svoju bol ublažavali titulama koje su stjecali i osvetama. Time su nanosili veliku štetu svojim narodima. Erika je sada znala da u njihovu ratu nema pobjednika. Pavlov je osjetio vlažnost na licu, pogled mu se zamaglio. Suze. Već dugo nije plakao. Erika nije znala što će. Okrenula se i vidjela svoj grad u plamenu. Razoren. Vidjevši kako ljudi prelaze Elbu u nadi za spasenjem, potrčala je prema njima. Struja rijeke bila je jaka, rijetki su je uspjeli prijeći. Gledala je sve to i pritom osluškivala približavanje neprijatelja. Skočila je u rijeku u nadi da će doći na drugu stranu, stranu bez rata. Pavlov je odjednom stao i instinktivno potrčao prema Elbi. Ugledao je strašan prizor. Vidio je kako se utapaju i siromasi i časnici. Svi su bili isti, bili su samo ljudi. Pavlov se sjetio vremena kad su Erika i on bili sretni. Sjetio se vremena kad je potpisao mirovni sporazum. Bio je spreman surađivati s Erikom, no na njegovo iznenađenje, ona je sporazum izdala čim je dobila priliku za osvajanje njegove zemlje. Pavlova je to pogodilo, no on tada nije znao da je Erika bila vođena odlukama svojeg oca. Pavlov je obranio svoju domovinu te započeo s kovanjem osvete. Tako su Pavlov i Erika postali smrtni neprijatelji, general i generalica u borbi da postanu najveći. Pavlov je sada vidio kako svi ljudi, s titulom ili bez nje, gube svoj život. Shvatio je da je cilj njegove borbe, onaj zbog kojeg je potiskivao sreću i emocije, zapravo krhak i bez temelja. Razmišljao je o tome dok odjednom u rijeci nije ugledao Eriku koju je nosila riječna struja. Trznuo se i potrčao za njom. Erika je mislila da joj je došao kraj, više se nije opirala. U jednom je trenutku osjetila kako ju je uhvatila čvrsta ruka. To je bio Pavlov, nije dao da se ona utopi. Mokra i iscrpljena, sjedila je na zemlji i pokušavala doći do zraka. Ništa ne govoreći, Pavlov je sjeo kraj nje. Nije skidao pogleda s nje. Kad je došla do zraka, Erika je skupila hrabrosti i skočila Pavlovu u zagrljaj. „Hvala ti“, grlila ga je snažno. Pavlov je bio zatečen, no uzvratio je zagrljaj. „Oprosti mi“, prošaptao je. „Sve sam ti već oprostila“, odgovorila mu je. Pavlov se osjećao mirnim. Prvi put nakon puno vremena. Podigao je pogled prema rijeci i vidio patnju ljudi. „Moramo pomoći ovim ljudima“, rekao je. Erika se složila s njim te su zajedničkim naporima pomogli ljudima da prijeđu rijeku. Zatim su pogledali prema gradu. Bilo je tužno vidjeti ga uništenog. Erika je bila vrlo žalosna. Pavlov je to primijetio i osjećao se krivim. „Popravit ćemo to, vjeruj mi“, rekao je pokajničkim glasom. Erika mu je vjerovala. Htjela mu je vjerovati nakon toliko godina. Tada su počeli shvaćati što je zapravo sreća. 

Ema Cindrić, 8.c